trenuci odmora.... uz pletenje i jos ponesto.....
Lomi se dan i nebo navlaci po koji oblacak. Vazduh tezak i lepjiv. Nekako, sve mirise na kisu koja toliko nedostaje ovih dana. Samo bar, kao kratkotrajno osvezenje od ovih suncanih zraka sto nas rastapaju lagano… I, tako ne volim, kad posle dugog cekanja uz strasno nevreme dodju te prve zeljene kapi. Kad vetar pocne da siba, lomi i savija bremenite grane vocki, i umesto da uzivam, uplaseno gledam u nebo i strepim da ne ugledam kuglice leda. Zmurim u neprekidnoj molitvi koju kao mantru ponavljam…Rekli bi, seljacka muka! Predas zemlji i molis nebo da milostivo bude prema tvom mukotrpnom radu. I, cekas… I, molis… Milost!
A, strah, jednak onom davnom prastarom, kad je prvi put grom rascepao nebo i udarom srasnim zapalio drvo,a u ocima bica zatitrala nemoc pred nepoznatom silom. Prirodom i njenim hirovima. Od groma pozajmismo vatru, a strah usadismo duboko u genetskom kodu. Pra-zena drhti zajedno sa mnom, jedno smo…I, ista nemoc neprevazidjena vekovnom razdaljinom medju nama. Drhtimo sklupcane jedna u drugoj u svetlosti munja i zvuku groma. Nerazdvojne i nepodeljene…Nikad rastavljene…Krotiteljski ukrocene zebnjom i neizvesnoscu u kruznom ciklusu zivota, jer nismo smeli ni umeli da promenimo sebe…
Ispod trepavica, krisom, gledam lepotu i moc prirode i pitam se gde smo pogresili, zasto imam osecaj da zivim u tudjem, naopakom svetu? Cija je to istorija ispisana na beskonacne listove papira izmedju mene i one iste pra-zene, kad znam da moja nije, jer mene i nju ne deli nista.
« | Jun 2012 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |