u potrazi

trenuci odmora.... uz pletenje i jos ponesto.....

Nedorečena pesma
2018/02/18,21:00

  

 

   treperi ova razastrta belina

izmicanju hitra,

vična begu u nedogled,

kao tek promukli glas vetra

iskrzan na ivicama mnogih prozora

izvajan belinom nada u glinene golubove novih obzorja...

 

U prvom razoru tek spuštenog mastila

uroniće seme

spremno da  sraste kao nokat u meso

tu u ovoj isposništvom ljutoj zemlji sremačkoj.

Seme svih nedorečenih i nedosanjanih.

lutanjem izmorenih

po pustarama samačkim

 

Na dlanovima blatom ukaljanih

i žuljevima debelo postavljenim

ostaće zakrpe čežnje i nade

do praha razmrvljene i

date mladom mesecu

da snagom svoje čudesne moći

uzdigne klicu

večnošću omamljenu.

 

Tek,

uz prve rosne kapi

uspeće se na stabljiku vitke vlati,

poslednji dah lažnom nadom vođen.

Jednom,

možda i biljka postanem....

Nanovo
2018/02/17,21:30
 
    
 
        Koliko samo puta

meni treba da se krišom nadvijem nad vlati,

da prođem roditeljskim voćnjakom i

poćutim sa starom jabukom kolačarom...

da spustim obraz na ogrubelu koru,

oslušnem sve te tajne izdržljivosti i trpeljivosti.

koliko samo puta moram da se nadnesem nad potok

i uronim cela,

nanovo da se rodim.

Svaki dan,

svako jutro

svaku noć...

Da se rodim.

Jer,

jedan jedini put je odviše nepodnošljiv,

neizdržljiv.

neodrživ...

I možda bi mi sve te magije

ostale daleke i nedostupne da nemam tvoje rame...

Jer,

tu se uvek

i navek,

ponovo rodim i izronim

usidrena za sigurno,

u još jedan tren...

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu