u potrazi

trenuci odmora.... uz pletenje i jos ponesto.....

Filigran
2015/02/22,22:55

 

 Kad nanovo sklopim oči
i pod kapke ušuškam sva pera otprhlog sna,
znam probudiću se na obali svih okeana,
bosonoga,
u sam smiraj sunčevog poslednjeg zraka.
Dobaciće mi ga, lagano, pod stopala talas.
U zlaćanoj svetlosti,
penušvim vencem,
biće okrunjeno sve ono što smo gradili prethodnog dana,
u vlažnom pesku…
I ucrtane karte svih zemalja koje smo nadletali
vrhovima prstiju po osunčanoj koži.
Sešću na najbliži kamen
i kucaćemo istim srcem kamenim,
dok budem drhtavim prstima
požudno palila davno odbačenu cigaretu.
U muštikli od slonovače,
optočenu filigranskom čipkom dima,
strpljivo istkivane ispalim perima nedosanjanog.

     

Bljuzgavica
2015/02/06,23:36

 

 

  Kiša, gusta, neprozirna, intenzivna, uporna.
Spletena mreža sivila i kapi vešto hvata svaku pomisao na vedro začetu ludost.
Onda se, u sve to, uplela i nit od teških, vodenih pahulja.
Onih što padaju s treskom po klobuku kišobrana izlomljenih žbica nekih upornih misli.
Pod platformom starih cipela nestaju prethodni tragovi prolaznika u raskvašenom prekrivaču od kiše i snega.
Moji tragovi prešli su preko nekih tuđih, moje će prekriti neki od ovih što šljapkaju tu, odmah, za mnom...
U bljuzgavici, šipražje otisaka.
Tek, po neki, sučajno nedotaknut kraj, malo dublje ripne novih cipela, stoji još uvek utisnut u meki pokrov ustalasanog mrštenja.
Trenutak šljapkave prolaznosti u buri oštrih lomova duše.
Padaju strašću gajene zvezde, jedna za drugom, gašene umornim hodom. Ni, nekad, plavo nebo ne bi imalo tu moć, uzdići, nešto što je, uvek, samo privid bilo.
U strasti prema antikvitetima opipavam bila prošlih, a osećam samo ona buduća od kojih strepim...
Trenutak nadsvođen nad večnost u kom se žudnja gasi pirografijom srca, a prsti samo hoće meku zemlju. I, vlažan grumen, tek tol'ko da se na dlanu raspe u sitan prah...
Na šalteru drhtav starac. Prstima odrvenelim utisnutim godovima godina, po N-ti put pretura pregrade novčanika. Plačno, kao mrmljanje molitve, ponavlja:
-niste mi vratili karticu, niste mi vratili karticu, niste mi vratili karticu...
Za njim dug, otegnut red raskvašenih ljudi, mokrih cipela i kišobrana koji se cede. Vazduh smrdi na isparavanja podgrejan nervozom. Tapkanje oluka i stopala otkucava ritam brisanja dostojanstva.
Starac drhti u svom naporu dokazivanja.
-Živ sam! I mlad sam! I razumem! I hoću, biću brz!
Sneg, u kapima što s treskom pada po klobuku smisla...
Razumi me. Molim te! Moraš! Hoćeš li?
Neću da doživim taj trenutak.
Ne.
Odbrojala sam otiske po trotoaru i godine pred nama.
Ima ih još tako malo. Neću da ih raspem po đubrištu što se širi.
Hoću vrt. I cvet. Onaj Nebocvet!
Onaj što mi oblake stavi na dlan. Da ne piljim besmisleno više gore.
Iscrplo me iščekivanje smisla.
Da, i hoću klupu. Onu drvenu. Grubu. Široku dovoljno da zalegnem potrbuške i u obe šake čvrsto stisnem grumen zemlje,
i tako dugo, dugo gledam kako niče zrnevlje tih preostalih, nepostojećih godina...

  

Kroz preriju
2015/02/01,00:00

 

Budi se, onako malecka u svom krevecu koji još jednu trećinu ostavlja praznu i pored velikog džaka za spavanje, kroz poluosmeh i sklopljene okice, sneno šapuće:
-Ja sam jasila kooonja…
Pa, onda mala pauza i osmeh još veći:
-On me je srusio. Paaala sam sa kooonja.
Pitam je, jesi li sanjala konja?
Još ne otvara oči. I dalje se smeška.
-Ne, ja sam jasila koooonja!
I osmeh. Širok, sjajan od sreće. Na obrazima svežina. Miris nesputanosti i nevinosti.

Miris vetra od jahanja kroz zaboravljene predele. Kroz pejzaže u kojima nema jasnih granica. Kroz širom otvorene kapije mogućnosti i htenja.

Pa bilo to, ovaj put, i u snovima samo…

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu