Budi se...
Šunjaju se u bokorima
snenim i rosom omamljenim,
zajedno sa usnulim đurđevkom
pognitih krunica,
sanjaju neke svetlucave i daleke
zvezdane reke
na rubovima
ustalasanih zavesa
čije krajeve razvija jutro u bela jedra
i prvi zrak što veze
okvire svoje današnje pozornice...
Penuša se na vrhu travke u okeanu rose
i kosmosu ponuđenih đakonija
na švedskom stolu tebi serviranom
posluži se.
Budi se.
Ponesi pladanj srca širokog
i otvorenog,
sa krajevima rašivenim i rasparanim
i uzmi obilje ponuđenog.
Srebrnog jednoroga razveži od kajana,
osedlaj stazu pred sobom.
Reci već jednom,
tu magičnu reč
za njenu divljinu
i pripitomi je
dlanovima punim mirisnog bilja.
Daj, probudi se.
Nad tobom
venac majskih ruža
svija slavoluk,
ne čekaj,
otvori oči,
za koji tren,
još samo,
i sve će nestati...