u potrazi

trenuci odmora.... uz pletenje i jos ponesto.....

Razgovorni garnirung, ili tek da se ne dokoliše
2017/07/30,16:47

 

 Prijateljice. Nas tri. I teme. Ženski razgovori, oni u koje muški svet ne priviri i nema pristup. Ne zbog tajni, već nemogućnosti da pojmi sve nijanse tog uzburkanog sveta dubokih, prelivajućih osećanja. Sva njihova objašnjenja i sva širina muškog razumevanja ostaje omeđena u pms ili, ovo naše stanje sad, nas tri, klimakterične. Nekako nam etiketa mušičavih i džangrizavih, ostaje kao najlakša varijanta za klasiranje u foldere muškog mozga. Retka vrsta, neizbežna, dapače, kao dah potrebna, ali eto stvori nas Bog, na muku mušku i patnju, mušičavim i džangrizavim, te nas kao takve trpe i nose na nejakim plećima ceo život. Baš zbog tog nekog komoditeta i lakoće postojanja u dvoje. Ovo čitajte u nijansama ironije, jer napomenula sam, naš svet je nijansiran i ako nemate prirodan osećaj, tj. patite od osećajnog daltonizma, tvorac duhovit, kakav nadasve mora biti,  samo se lako poigrao i tušnuo nas u ovaj svet bez uputstva za rukovanje. Ali ne, neću ni o tim tako dosadnim i istrošenim muško-ženskim odnosima. jin i jan, tu smo, takvi kakvi smo ni stotine psiholaga neće nam rastumačiti ništa bolje nego istina koju moramo sami spoznati na onaj najefikasniji način, glavom o ili kroz zid. Tja, iskustvo ti je čudo, samo kad skupiš hrabrosti i otisneš se, ma kakvi god uslovi za plovidbu bili.
I tako, da se vratimo tim našim, obavijenim velom mističnosti i vekovnih tajni, ženskim temama.
-Jesi ti primetila razliku između tebe pre i ove sad?
-Naravno.
-Pa, je l' možeš sad isto kao pre?
-Uh, pa naravno! Sad mogu više...i bolje.
-Ma, daj! Nemoj me zajebavati. Hoćeš da kažeš, da sad možeš više nego pre kad si bila mlađa?!
-O, da!
-Pa, s tobom nešto nije u redu! Ja svašta nešto isplaniram, i krenem s entuzijazmom, jednu po jednu stavku, ali često ne dođem ni do prve. odustanem na početku. Mrzi me.
-A, mi pričamo o poslu?!

  Neću da pišem ni o godinama, ovim sad. Nekako mi to ispadne da sam frustrirana njima, svojim položajem u društvu, porodici i uopšte ispašće jednako dobar razlog za tumačenje kao i pms. Ma, svojim ženskim postojanjem, isfrustrirane smo od prvog krika, od kad smo ispale iz majčine utrobe. Od tad, naša duša ne prepoznaje sve ovo, samo, već pomenutom tvorčevom duhovitošću, načinjene smo, na sreću ili ne, na njegovu sliku i priliku, jedino s vrlo razblaženom začinjenošću njegovih mogućnosti i stvaralačkih sposobnosti. Jer, da nas je kojim slučajem, napravio baš, na svoju sliku i priliku, ne bi ovaj svet bio ovakav kakav je. Ili bar ova naša lepota od zemlje ne bi bila ovoliko tužna i zapuštena...
Pre neki dan, jednog od ovih vrelih što nas lagano prže i sparušuju zajedno sa svom seljačkom mukom i nadom zasađenom u, sad već ispucalu i vrišteći žednu zemlju, jer, bože moj, sistem zalivanja je nedostižan kao i turistička rezervacija za put u svemir, krenem sa suprugom za Sviloš. Sviloš je malo mesto sa nekih 300 do 400 stanovnika. Nalazi se na severnim padinama Fruške Gore. Postoji i zanimljiva legenda da su se stanovnici nekada, kao i sada, bavili ovčarstvom i da im je vuna bila toliko kvalitetna, (a pri tom i cenjena za razliku od ovih naših sadašnjih savremenih i naprednih vremena) kao svila, pa otud i ime mesta Sviloš. No, htela sam o nečem drugom, htela sam o toj lepoti vojvođanskih sela koja ti zadiru u genetičko korenje, čupajući sva potisnuta sećanja i usklike oduševljenja i ushićenosti predaka iz senke nemara i zaborava. O, toj toplini doline sljubljene uz Dunav. O, obali ukroćenoj u suživot čoveka i reke. o, toj muško-ženskoj vezi, koja sa svim njenim ćudljivostima i hirovima egzistira, jednako od davnina isto kao i danas. Beskrajne mogućnosti ti se zaroje po mislima dok lagano prolaziš upijajući svaku fasadu izguljenih nabijača, svaki biber krov, svaku banderu na kojoj stoji razapeto rodino gnezdo, svaki šor u kome kuće stoje nanizane jedna uz drugu na samoj ivici puta. tek da nešto ne promakne, a ako i uspe da se izmigolji, tu je odmah klupica s koje, budnom oku promatrača i još bujnije mašte, ne izmiče ništa. Toliko lepote i mogućnosti na dlanu...
I tu i ostaje. Na mogućnostima, a istina je da su sela zapuštena i napuštena. Počev od puteva, koji polako ulaze u poslovičnu sferu i gde su na ispitu maestralne veštine vozača u izbegavanju paučinasto postavljenih bezbrojnih rupa i šahtova čija je izvedba, verovatno podrazumevala prolaz nekih oklopnjača i diližansi. Bezbroj banalnosti, kao i u svakodnevnici, isprečenih na barikadama pred suštinskim, fascinirajućim mogućnostima i bogatstva koje posedujemo. Tek da ti dah ushićenosti pred nekim detaljem, bude presečen bolnim krikom rastrešenih bubrega upravo pogođene rupe i repertoara (vrlo darovitih i kreativnih) psovki, sad već divljeg vozača.

 -Znaš onu moju torbu što sam je sašila od belog platna sa babinim goblenom kao aplikaciju?
-Ne?!
-Ma, daj stalno nju nosim.
-Pa kad ti kažem, ne znam. Možda i znam, ali eto ne sećam se. Ne sećam se ja mnogo čega. Imam tako neke čudne praznine. Ne znem je l' sam pošla ili došla.
-To, to imam i ja.
-I ja.
Polušapat treće, koja se čučećki prikrada mravljim koracima, zaustavljenog daha, gugutki, upravo sleteloj u njihovo žensko društvo.
-Sve mi to imamo. Mora i ovaj naš mozak da se brani. Ne može ni on sve to da iznese. Opteretimo ga previše. Nego, stvarno se ne sećaš moje torbe? Sad ću da je donesem, a doneću da vam pokažem i kuglof koji sam kupila onomad. Mnogo sam srećna što sam ga nabavila. Jako je sladak.
-Ajd'!
Jedna ostaje da pije kafu na dvorištu, druga odlazi u kuću, treća i dalje snima pticu.
Posle minut i koji sekund plus-minus otvara se prozor i pojavljuje se prva:
-Je li, po šta sam ja sad pošla gore?!
Druga ubacuje, kroz mumlanje, ostatak šokiranog i nešto prisebnog mozga u razmišljanje, a treća, i dalje bez daha, sad na dva puzeća koraka do ptice, ostaje u neverice u kom pravcu skreće razgovor.
-Pa, jeboga ti otišla si po kuglof!
-Jeboga ti, to znam! Evo mi ga u ruci, ali ne znam po šta sam još krenula?
-Mmmmmmm... A, da! Krpa! Po krpu si krenula!
iza leđa treće muk. Prva se ne javlja, druga sva srećna što se setila, potpuno spokojno ispija i dalje s guštom kafu.
-Hahahaha! Ahahahaaa!!!
Joj, ode mi ptica ludače jedne!
Pa, po torbu si krenula, moje Daro i Saro.
Hahahaaa!
-Ubi me ova sad sa krpom! Kakva krpa! Doživeh šok, zabagovah totalno, pa krpe uopšte ne mogu da se setim. Hahahaha!

 Miris, miris staja, onog sena i slame natopljenih mokraćom i balegom krupne stoke. One stoke, što deci na googlu pod opcijom images, ukucavamo da znaju razliku i da prepoznaju domaće od divljih životinja. Tu, u Svilošu, po njegovim rubovima, u ritu, pitoreskno, kao zaustavljeno nepostojećim trenom u nekom davno prošlom dobu, pasu krave, koze, ovce...
Jednom, u onom zlosrećnom dobu devedesetih, sredinom, kad su nam  s vihorima nekih oluja pristige kolone prestrašenih ljudi, upoznala sam Čoveka kom nisam zapatila ime, osim da smo ga prozvali barba Gruje, jer je poticao iz Dalmacije, izrekao je jednu rečenicu koje se ponekad setim. Čudna i tad i sad, meni bar:
-Nije bogat čovek koji ima volova, već sinova.
I sad mislim, i volova i krava i stoke kojekakve i sinova, nekih, a opet bogatstva nigde. Decu pakujemo i šaljemo u neke tuđinom omeđene prostore, obavijamo ih i ispraćamo, jedino preživelim i sačuvanim smislom za humorom što se ne da umoriti u nama, ma koliko baldis'o i anemičan bio.
Elim, u Svilošu, zbog čega smo se i zaputili, porodica, ona zdrava nekadašnja što podrazumeva oca, majku i bar troje dece. Milina, stariji sin, onog doba kad brčići ko ptićima perca, probijaju nestašno nausnice, pa u čudnim bokorima izrastu mal' tu, mal' tamo, druga godina poljoprivredne škole, smer mehaničar poljoprivredne tehnike, ćerčica, tinejdžerka, tek upisana u poljoprivrednu školu za poljoprivrednog tehničara, i još jedan, najmlađi u osnovnoj školi. I svi u poslu, dvorište puno, obori puni, koze pomuzene, krave u toku hranjenja, kokoške i patke u beskonačnoj istraživačkoj ekspediciji za crvima i bubama... Nema predaha, nema dokolice, nema izvlačenja od obaveze. Sve harmonično, idilično. Nestvarno... Toplina zajednice. Davno zaboravljena poslušnost mlađih i reč starijih koja se poštuje. Savršeno!
A, onda... Gledaš kuću, staru nabijaču, sa dubokim kraterima koji slute raspadnuće, bezbroj koturova sira u raznim fazama zrenja, kako se gomilaju po svim raspoloživim prostorijama i policama. Mleko, tek pomuženo, koga nema ko da kupi ili otkupi po pristojnoj ceni. Domaćina čiji planovi i nada još uvek plutaju u tamnim zenicama. Decu koja u borbi sa vrućinom, dosadnim muvama koje, opet, neizdrživo grizu, podnose i hrabro iznose priličan napor teškog i celodnevnog rada u zajednici. I, naslućuješ prisustvo majke. Trenutno je nema. Jedino ona donosi siguran dinar u dom koji obiluje nemerljivim bogatstvom najprestižnijih riznica. Dragulj  poduprt na mesečnih dvadeset pet hiljada dinara  rada na crno. Jer, tako se može, nekom, i isto tako se mora, nekom.
Na stolu delikatesi, začinjeni etuzijazmom i neverovatnom snagom nade, u ustima opor ukus naslućenog i gorčina koja skuplja grlo u muk.
-I sad, kad bi trebale da lagano sakupljamo dokumente za penziju, šta mi imamo?! Šta?!
-Jebiga, pa ja imam godina i godina staža, ali na crno...
-I ja...
-Mi nikad nećemo doći do penzije.
-Nikad.
-I šta sad?
-Pa šta sad? Ništa, opet smišljaj kako da stvoriš dinar.
-Pa, kako kad niko nema para!
-A, nema ni one lude snage i entuzijazma...
-Ono što nas je pokretalo dok su deca bila mala.
-Da...
-Eto, i tačno dođe na ono: dok si bio mlad slušaj roditelje, posle deca i muž, sad kad bi trebale misliti na sebe, nas nigde. Opet na početku nekih novih briga. U zemlji prepunoj istih.
-Jebiga, smislićemo nešto!
-Smislićemo...

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu