trenuci odmora.... uz pletenje i jos ponesto.....
« Strah ispred vrata | Main | Zamaskirani baloni »
Znaš, još uvek ovako u jesen,
kad košava počinje da duva i kad prozore šalukatrama od radoznalih pogleda skrijem, zažmurim isto tako čvtsto i pustim da mi izroni ono avgustovsko leto.
Noć pred prvu kišu.
Kad lavanda iz ormana, tajanstveno, zamiriše i zatrepere čuvana sećanja…
Topao kamen pod bosim nogama, tišina ugušena u pesmi zrikavaca i mi…
Birali smo samo kamenje što liči na mesec, koji je te noći visio kao okačen nad mirnim nebom.
Jedini suveniri koje smo u dzepovima poneli sa nama.
Sve ostalo je sačuvano u zvuku talasa i tamno modrim bojama mora.
I, sad, dok vetar lupka o prozorska okna i šalukatre škripe tiho, na dlan stavim onaj najveći mesečev kamen i stisnem čvrsto, samo da obnovim taj tren davni.
Tren čiste sreće koju ponesmo sa sobom u onom najdubljem dzepiću srca, skrivenom kao biser samo za nas dvoje…
Poseban je osjećaj iščekivati prvu kišu, pogotovo sa onim koga voliš. Znam taj osjećaj.
pozdravče
Jako lep članak, sviđa mi se doza iskrenosti u priči :)
More sa sobom uvek nosi romantiku, kako je ono živo tako smo i mi živi sa njim! Jako lepo si to napisao!
Romantičan članak nema šta i iskren. Da je više ovakvih.
« | Septembar 2012 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |