trenuci odmora.... uz pletenje i jos ponesto.....
Neki snovi se provuku kroz spuštene oblake i izmigolje u vlažan dan.
K'o ribe praćaknu repom po nakislom lišću i šćućure se pod najvišom krošnjom.
Onda ćute.
I mršte se.
I puste tek po neki glas sličan radosnoj ptici.
Posle, kad grane sunce, zalepršaju u filigranskim nitima krila vilin konjica.
Susretnu se. Neki od pre, neki tvoji i neki od sad ili neki tuđi i zaplešu u poentlesu senki...
Na suncu. Posle kiše. S bezbroj odsjaja i zvukom, tihim...
Plačnim.
Onim što ne dopire u svest, Nego samo kao slabo grebuckanje pod kapcima
donešeno vetrom.Kao najmekše klupko spredene tuge.
Što kucka u ritmu uspavanog srca. Lagano. Usporeno.
Živi uporedo. I čeka...
Čeka da sleti s vilin konjicem,
da ga riba ponese iz guste krošnje,
da ga ptica s kljuna otrese i položi u korenje vrba.
Pravo u uho,
pravo u srce
pravo u krvotok zemlje što miriše na kišu.
I napokon porodi sećanje svijeno koprenom zaborava...
| « | Maj 2015 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |