trenuci odmora.... uz pletenje i jos ponesto.....
Grane proleće i zamirišu prvi cvetovi, vazduh se ispuni tim blagonaklonim mirisom nade. Obećavajuće. Zastaneš na drvljaniku sopstenog bića i vidiš neka se mladica otela i pušta nove listiće iz posečenog panja. Zagrneš se lako odjednom nabujalom srećom i uz tvoju kožu, priviješ prezimljenu tugu. Podjednako, uz sve ovo što se budi i tutnji raskravljenim mrazom u ponornicama pod umornim nogama. Nagrizaš buđenjem plavetnilo neba kao hrskavu koru tek pečenog hleba. I praviš novi korak...
Ponesen senkom igre svetla. Zalutalog sunčevog zraka u isprepleteno korenje.
I dok hodaš već njušiš obespokojavajuće seme što klija u pokrovu trulog lišća. Nići će. Brzo. Čim podigneš stopala za drugi korak. Jednako buja u tihom protivrečju duše koja se pita. Prepleteno zajedno. Kao koren i sunce. Kao seme i trulo lišće. Hrane se naizmenično mesom tvojim, sve dotle, dok ga ima na kostima koje se kreću u hodu za senkom i mirisima...
| « | Maj 2015 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |