trenuci odmora.... uz pletenje i jos ponesto.....
Uz ogomnu tutnjavu i gromoglasan trasak pada posečeno drveće s dubokim korenjem u nama.
Jedno po jedno.
Ono zadnje, za kraj, čuje samo onaj u kom je raslo. Ostalima samo liči na nepomično telo, sluti na tišinu boli, saosećanje ili histerično i besmisleno ludilo poremećenih hijena.
Šunjamo se kao retki primerci izumrlih životinjica birajući kišu ili hladnoću.

U potrazi za tišinom…
Umeš li da ćutiš kao drvo?
Ćutim… Ćutiš… Ćuti…
Ćutimo… Ćutitie… Ćute…
Umeš li da osećaš vreme pod prstima kao glinu i da od ove stvarnosti napraviš gnezdo za poslednju pticu s planine što se pod trepavicama šume krije?
Osećam… Osećaš… Oseća…
Osećamo… Osećate… Osećaju…
Kao tragači za retkim blagom, razmileli smo se za čudotvornim gramom razuma porinutog u srcu.
Bezuspešno…
U staklastim očima ribe okačeno jato pogašenih zvezda. Onih, što su se za njima, ustremljivale iz sigurnosti mulja pravo u ribarsku mrežu.
Pogašene zvezde, pogašene oči i razum u tami…
Imaš li snage da srcem mahneš belu zastavicu, onoj skupini brodolomnika vremena, koji su tragajući prekoračili okeane?

Tamo, gde se sad na pretposlednje oborenom deblu, ljuljuškaju s plavim oblačićima poderane nade.
Mahnem… Mahneš… Mahne…
Mahnemo… Mahnete… Mahnu….
Vredi li?
Spasioci će znati ili oni koji prvi stignu do njih.
Osloniš li se samo na srce, ono će pod trepavicama šume izvući poslednju pticu i lako naći trag. Bude li oslonac tvoj razum, razvezaće se i poslednja nit što brodolomnike drži nad provalijom.
Tek mala objava, u dnu pretposlednje stranice dnevnih novina doneće vest o njihovoj sudbini.
Tragična… Tragičan… Tragično…
Verujemo… Verujete….
Spaseni!
| « | Februar 2014 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | ||