trenuci odmora.... uz pletenje i jos ponesto.....

Na vrhu šešira, prethodne večeri pregršt zvezda. Miris kokica i kestena. Pucketavi otkucaji sanjara u usporenom pulsu života.
Nas tri, na sred trotoara u senci između dva kandelabra, skačemo da dohvatimo zvezdu. Onu najsjajniju, tu nad našim glavama.
Danas, posle uzaludnog čekanja u poštanskoj štedionici i sat i po
protraćenih zbog nesposobnosti postavljenih ljudi na informacijama, koji
nemaju odgovor ni na najobičnije pitanje ili se posle ograđuju
besmislom svaljivanja krivice u salvi neprijatnih pogrda prostih ljudi, u
rukama nosim primerak Dostojevskog. Izdanje Beletre, davne 1959.
godine, godine rođenja mog srednjeg brata, Bele noći. U pustoši zaludnog
čekanja birokratskih zamki, na trotoaru bulevara, prekrivenog nekim
ispranim stolnjakom umrljan flekama kao ranama, izbor nečijeg dela
života. Nečijih snova i nemira.
Na prvoj stranici:
“Beše
divna noć,takva noć kakva, valjda, može biti samo onda kada smo mladi,
ljubazni čitaoče. Nebo beše toliko zvezdano, toliko svetlo nebo da je,
pogledavši na nj, nehotice trebalo zapitati se: pa zar mogu živeti pod
ovakvim nebom svakojaki naprasiti i ćudljivi ljudi? Ovo je takođe i mlado pitanje, ljubazni čitaoče, veoma mlado, ali neka vam ga gospod češće uputi u dušu!”
Posle smo na igralištu ispred, duvale balone od sapunice. Vetar je bio
jak, nosio ih je brzo i visoko. Bezbroj duga u njima plesao je nad
glavama prolaznika, a male rukice su i dalje pokušavale, isto kao i
zvezde, da zadrže poneku za sebe...
| « | Novembar 2014 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |