Ima dana i nekih sitnih minuta,
kad se onaj scucureni mish u meni uznemiri i uzjoguni pa cvili i drhti nepomican i neuhvatljiv.
I, dzaba tad rastresam svoju lavlju grivu i ogrcem crveno,
dzaba u shapi nosim sir i krupno zito, on ostaje skriven i utucen.
Ma, samo repic da mu proviri, brcice da pokaze pa da ga shapom stisnem.
Da ga primirim i ohrabrim, ispricam pricu o lavu i misu. Mozda ga u prijateljskom zagrljaju
podsetim na sopstvenu hrabrost i snagu...