Pre par godina cula sam pricu o zeni koja je u godinama ovog poslednjeg rata, negde na prostoru Sarajeva,
hodala potpuno odevena u belo sa korpom u ruci i tiho mrmljla sebi u bradu:
"Priroda, ptice i cvece. Priroda, ptice i cvece...
Samo o tome treba misliti. Samo o tome treba misliti..."
Ta slika ocaja, nezne, usamljene zene, odevene u cistu belinu koja hoda izmedju rovova i metaka koji zvizde na sve strane, ostala je duboko urezana u mom umu kao "Vrisak" od Edvarda Munka.
Otisak besmisla i ludila.
Ovih dana, predizborne histerije, trzam se na svaku zvonjavu telefona.
Te ova agencija za istrazivanje javnosti o politickoj opredeljenosti, te ona agencija, te ova stranka, te ona stranka...
A, ja imam potrebu da, isto tako uzmem korpu i odlutam u ovu moju Frusku.
Podizem oci ka nebu, sve cesce ostajem prisivena uz krosnjaste, bele oblacke i mrmljam:
Priroda, ptice i cvece...
Da prevazidjem sopstvene okolnosti mog bitisanja u ovom besmislenom pojavnom obliku.
1, 2, 3, 4-uzdah, 1, 2, 3, 4-zadrzaj; 1, 2, 3, 4-izdah, 1, 2, 3, 4-zadrzaj...
Usredsredjujem se na disanje, bar njega da produbim ako stvarnost nosi plitkost barustine.
I, koliko god pokusavala da pronadjem smisao,
koji se krije iza pojavne ogranicenosti trenutnog histericnog, stranackog opredeljivanja mladih,
jednostavno...ne pronalazim. Ne vidim smisao.
Cemu nade da ce kalupljenjem i ponizavanjem svoga mladog bica u status glavoklimajuceg papagaja, biti bolje,
kad sveopsti utisak odaje beznadje.
Supljina zvuci na sve strane.
Zrnce samomislece pameti luta lavirintima kao u onim decijim igricama strpljenja
"ubaci kuglicu."
Leluja i klizi, nekako uvek na pogresnu stranu.
Zato, korpa i suma. Priroda, ptice i cvece...
I, boje!
Zatvoriti se u osamljenost, oslobodjenu ega i dati svojoj kreativnosti na volju.